U emotivnom razgovoru za RTV7 Tuzla, bosanskohercegovačka autorica Aida Kamber predstavila je svoju prvu knjigu „Sejdia“, djelo koje na prvi pogled govori o djetinjstvu tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali koje u svojoj suštini predstavlja i potragu za izgubljenim porodičnim identitetom.
Za čitaoce Sandžaka, Bosne i Hercegovine, ali i šireg balkanskog prostora, ova knjiga ima posebnu vrijednost. Ona nije samo svjedočanstvo o ratu i opsadi Sarajeva, nego i priča o sjećanju, porijeklu i porodičnim korijenima koje vrijeme i historijske okolnosti često pokušavaju izbrisati.
Djetinjstvo pod granatama
Aida Kamber imala je samo jedanaest godina kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Knjiga „Sejdia“ napisana je iz perspektive djevojčice koja odrasta pod opsadom Sarajeva.
Govoreći o motivima za pisanje, autorica ističe: „Ovo je priča svih dječaka i djevojčica koji su u Bosni i Hercegovini imali devet, deset, jedanaest ili trinaest godina kada je počeo rat. Osjetila sam potrebu da napišem ovu knjigu ne samo zbog sebe, nego i zbog svih svojih vršnjaka koji su prošli isto.“
Prema njenim riječima, mnogi čitaoci su tokom čitanja plakali jer su u knjizi prepoznali vlastito djetinjstvo. „Knjiga je probudila emocije koje su godinama skrivali od sebe. Gotovo svi su zaplakali. Ožalili su dijete koje su nekada bili.“
Ove riječi možda najbolje opisuju suštinu knjige: rat ne ubija samo ljude, već i djetinjstvo.
„Žalim svoju malu Aidu“
Jedan od najpotresnijih trenutaka intervjua bio je kada je govorila o sebi.
„Žalim svoju malu Aidu koja je morala proći kroz taj period života. Danas sam žena koja još uvijek nosi traume tog vremena.“
U toj rečenici ne govori samo Aida Kamber.
Govori cijela jedna generacija koja je odrastala u ratu.
Ona priznaje da ratne rane nikada potpuno ne nestaju.
„Iako ih nosim duboko u sebi, te rane i danas postoje.“
Upravo zato „Sejdia“ nije samo knjiga sjećanja, nego i pokušaj suočavanja s traumom.
Život u sarajevskim podrumima
Djeca Sarajeva pokušavala su sačuvati djetinjstvo čak i dok je grad bio pod opsadom.
„Uvijek smo bili zajedno u podrumu. Igrali smo se lutkama, izmišljali igre i pokušavali živjeti kao sva druga djeca.“
Ali izvan podruma čekala ih je surova stvarnost.
„Najteže je bilo ići u školu. Neprestano smo bili pod snajperima i granatama.“
Posebno se sjeća odlazaka po vodu.
„Za jednu kap vode rizikovali smo život. Danas vodu doživljavamo drugačije. Za nas je ona nešto neprocjenjivo.“
Ove riječi možda bolje od bilo koje statistike pokazuju šta rat znači za jedno dijete.
Poruka Bosni i Hercegovini
Knjiga nije samo pogled unazad.
Ona je i upozorenje za budućnost.
Aida Kamber poziva političare i građane Bosne i Hercegovine da ne dozvole ponavljanje tragedija iz devedesetih godina.
„Stanite. Sjednite. Dogovorite se. Jer dogovor gradi kuću.“
I dodaje: „Nijedno dijete na ovom svijetu ne bi smjelo proći ono što smo prošli mi.“
To je vjerovatno i najvažnija poruka njene knjige.
„Moj djed je bio Albanac“
Za albanske čitaoce, ali i za mnoge stanovnike Sandžaka, najzanimljiviji dio intervjua počinje kada autorica objašnjava naslov knjige.
Na pitanje šta znači „Sejdia“, Aida Kamber odgovara: „Moj djed je bio Albanac.“
Zatim pojašnjava: „U Titovo vrijeme mnogi Albanci su gubili svoj identitet. Mijenjana su im prezimena. Sejdia je bilo prezime mog djeda.“
Ova izjava nosi veliku simboličku i historijsku težinu.
Ne dolazi od historičara.
Ne dolazi od političara.
Ne dolazi od aktiviste.
Dolazi od žene koja pokušava razumjeti vlastitu porodičnu prošlost.
Jedno prezime kao simbol sjećanja
Za Aidu Kamber, „Sejdia“ nije samo naslov knjige.
To je simbol izgubljenog identiteta i porodične memorije.
Govoreći o naslovu knjige, ona kaže: „Željela sam pokazati šta smo izgubili. Izgubili smo prezime. Izgubili smo dio identiteta. Izgubili smo djetinjstvo, mladost i godine naših roditelja i djedova.“
U tim riječima nalazi se sudbina mnogih porodica na Balkanu.
Priča o jednom prezimenu često je priča o identitetu, sjećanju i korijenima.
Kada porodično sjećanje postane književnost
Možda najveća vrijednost knjige „Sejdia“ nije samo u tome što govori o ratu.
O ratu u Bosni napisane su stotine knjiga.
Ali malo je onih koje istovremeno govore o djetinjstvu, traumi i identitetu.
Aida Kamber ne piše samo o sebi.
Ona piše o generacijama koje su izgubile mnogo toga, ali nisu izgubile potrebu da tragaju za svojim korijenima.
U tom smislu, „Sejdia“ nije samo autobiografija.
To je knjiga o sjećanju.
O porodici.
O identitetu.
O onome što ostaje kada nestanu dokumenti, jezici, prezimena i granice.
Zaključak
Slušajući Aidu Kamber kako govori o opsadi Sarajeva, osjećamo bol jedne generacije.
Slušajući je kako govori o svom albanskom djedu i prezimenu „Sejdia“, razumijemo da ova knjiga nije samo priča o ratu.
Ona je priča o sjećanju.
O porijeklu.
O porodici.
O ljudskoj potrebi da razumijemo ko smo i odakle dolazimo.
Možda upravo zato „Sejdia“ toliko snažno dotiče čitaoce.
Jer svako od nas, na ovaj ili onaj način, traži nešto što je putem izgubio – uspomenu, dio djetinjstva, nekoga koga voli ili dio vlastitog identiteta.
A najveća poruka Aide Kamber mogla bi stati u jednu rečenicu: Historija nam može oduzeti mnogo toga, ali sjećanje ostaje sve dok imamo hrabrosti da ga sačuvamo i ispričamo.
Discussion about this post